Njihov svet je drugačiji, ali prepun boja i malih pobeda koje često zaboravljamo da primetimo. Svaki korak napred, svaka nova reč i svaki osmeh govori o hrabrosti, upornosti i neiscrpnoj snazi. Deca sa autizmom su posebna i podsećaju nas da ljubav i pažnja mogu otvoriti vrata koja deluju zatvorena i da je svaki trenutak njihovog sveta pravo blago života.
Povezane vesti
Izazovi i radosti
Adnan Džananović, poreklom iz Bosne i Hercegovine, danas živi i radi u Nemačkoj i otac je četvorogodišnjeg dečaka Danina.Na TikToku, pod imenom "Autism Dad", nesebično deli svoja iskustva, pruža podršku i ohrabruje sve one koji prolaze kroz iste borbe kao on i njegova supruga.U intervjuu za portal Svet Plus Adnan je podelio svoja iskustva, izazove i radosti koje donosi život sa detetom koje ima autizam.
Foto: Privatna arhiva/Adnan Džananović
Kada razmišljate o svom detetu - šta je ono najlepše što vas svaki put podseti koliko je posebno?
Najljepše je kada vidim njegov osmijeh i način na koji se raduje sitnicama. On ima poseban pogled na svijet i često me podsjeti da uživam u stvarima koje mi odrasli često zanemarimo.Kako ste prvi put primetili da se vaše dete razlikuje od vršnjaka i kako je izgledao put do dijagnoze?
Već oko prve godine primijetio sam da ne reaguje kao druga djeca – manje je uspostavljao kontakt očima, slabije komunicirao i bio više povučen. Put do dijagnoze bio je dug, pun pitanja i briga, ali i olakšanja kada smo konačno dobili jasne odgovore i mogli krenuti sa pravom podrškom.Koliko vam je bilo teško da prihvatite dijagnozu i šta vam je najviše pomoglo u tom procesu?
Bilo je teško, jer svaki roditelj zamišlja kako će njegovo dijete odrastati na „tipičan“ način. Najviše mi je pomoglo vrijeme, podrška porodice i to što sam se educirao i informisao. Što sam više znao, to sam bio smireniji i sigurniji da možemo pronaći pravi put za njega..Koji je bio onaj trenutak kada ste prvi put pomislili: „Biće dobro, mi to možemo zajedno“?
Kada sam vidio prve pomake uz terapiju – možda mali koraci, ali za nas ogromni. Tada sam osjetio da ćemo uspjeti i da zajedno možemo mnogo više nego što sam u početku vjerovao.Da li postoje male stvari koje većini ljudi deluju beznačajno, a vama predstavljaju ogroman uspeh?
Da, svaki put kad izgovori novu riječ, napravi kontakt očima ili samostalno uradi neku rutinu, za nas je to ogroman uspjeh. Ono što se drugima čini kao sitnica, nama je razlog za slavlje.Kako izgleda tipičan dan vaše porodice i na koji način prilagođavate svakodnevne aktivnosti detetu?
Naš dan je prilično strukturiran jer rutina njemu daje sigurnost. Planiramo unaprijed, trudimo se da okruženje bude mirno i predvidivo, a istovremeno ostavljamo prostor za igru i opuštanje.Šta vam najviše nedostaje u odnosu na „tipično“ roditeljstvo, a šta smatrate poklonom koji vam je samo ovakav put doneo?
Nedostaje mi spontanost – mogućnost da bez mnogo planiranja odemo negdje ili se družimo. Ali poklon je to što sam naučio biti strpljiviji, pažljiviji i zahvalniji. Moj sin me uči ljubavi na dubljem i iskrenijem nivou.Šta vas je vaše dete naučilo o ljubavi, strpljenju ili životu, a da ranije niste ni slutili?
Naučio me da ljubav nije u velikim gestovima, nego u malim trenucima. Strpljenje više nije opcija, nego način života. Počeo sam gledati na život sporije, ali s više srca i zahvalnosti.Na koje izazove najčešće nailazite u komunikaciji sa okolinom i društvom?
Najčešći izazov je nerazumijevanje i predrasude. Ljudi često ne znaju kako da se ponašaju ili pogrešno procijene situaciju. Nekad je teško stalno objašnjavati, ali trudim se to gledati kao priliku da podignem svijest i edukujem okolinu.Postoji li neka situacija u kojoj ste posebno osetili podršku ljudi u Nemačkoj, ili možda obrnuto – nerazumevanje? I da li postoji razlika u odnosu na Balkan?
U Njemačkoj postoji više sistemske podrške – terapija, stručnjaka i programa. Ali i tamo se nailazi na nerazumijevanje u svakodnevnim situacijama. Na Balkanu ima više topline u ljudskim odnosima, ali manje institucionalne pomoći.Kada pomislite na budućnost – koji vam je najveći strah, a šta vam daje nadu?
Najveći strah mi je šta će biti s njim kada mene i supruge jednog dana ne bude. Ali nadu mi daje njegov napredak i činjenica da društvo postaje sve svjesnije različitosti i važnosti podrške.Kada biste mogli nešto poručiti drugim očevima u istoj situaciji – šta bi to bilo, iz srca?
Poručio bih im da nikada ne odustaju, da budu prisutni i vjeruju u svoje dijete. Put nije lagan, ali svaka mala pobjeda donosi ogromnu radost. Ljubav i strpljenje su najveća snaga koju možemo dati.Iz Adnanove priče treba svi da budemo svesni da autizam možda menja put, ali nikada ne umanjuje ljubav. Naprotiv - deca poput Danina podsećaju nas da su upravo ljubav, strpljenje i mali trenuci ono što životu daje najveći smisao.
