Život iz bajke
Dve i po decenije ljubavi, života, zajedničkih borbi i radosti – tako sam zamišljao naš brak. Upoznali smo se kao klinci, zaljubili se, venčali i izgradili dom. Imamo dve ćerke. Starija, Ana, ima autizam. Ona je naša najveća radost i najveći izazov u životu.Povezane vesti
Odlazak koji nisam razumeo
Godinama smo zajedno prolazili kroz terapije, razgovore, nade i padove. I uvek sam mislio da smo tim. Ali poslednjih godina nešto se promenilo. Moja supruga je postala druga osoba – umorna, nervozna, često odsutna pogledom. Govorila je da ne može više da izdrži pritisak, da joj treba mir. Ja sam to pripisivao umoru, mislima da će proći.Sve dok jednog dana nije rekla: „Ne mogu više. Odlazim.“Nisam je zadržavao. Video sam da je odluka već doneta. Kasnije sam saznao da je upoznala drugog muškarca. Taj udarac me slomio, ali nisam imao vremena za tugu - imao sam dete kojem sam bio potreban.Sud nas je razveo, a ona je sama predložila da starateljstvo nad Anom bude potpuno moje. Rekla je da ne može da podnese taj život, terapije, neizvesnost. Sada sam samohrani otac deteta sa autizmom.Šta je, po vašem mišljenju, najveći izazov za samohrane roditelje dece sa posebnim potrebama?
Nekad sam besan, nekad slomljen, ali kad pogledam Anu kako se nasmeje, sve dobije smisao. Naučila me je strpljenju, ljubavi i snazi koju nisam znao da imam.Danas ne zameram više supruzi. Svi nosimo svoj teret na različite načine. Ona je izabrala svoj mir, a ja sam ostao da čuvam našu ćerku i da joj pokažem da svet, uprkos svemu, može biti lepo mesto.